ZAPUŠTENA CRKVA SV. BARBARE (SV.MARTINA)

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Jedan od najvrjednijih arhitektonskih spomenika u Trogiru je crkva sv.Barbare (izvorno sv.Martina) smještena u glavnoj, poprečnoj gradskoj ulici. Prije gradnje gradske lože početkom XIV. Stoljeća sjeverni zid crkve pružao se na jugozapadnoj strani glavnog gradskog trga.

Godine 1240. nad ulicom, pred pročeljem crkve, sagrađena je kuća (dograđena 1267.godine), tako da je podržava jedan stup s kasnoantičkim kapitelom.Ta je kuća zaklonila gornji dio pročelja crkve; spominje se kao kuća sv.Martina. Prostor-prolaz pod kućom dijelom je bio ograđen tako da je funkcionirao kao trijem crkve. Taj se prostor u XIII. stoljeću spominje kao mjesto   gdje bilježnici sastavljaju javne isprave.

Crkva je minijaturna bazilika koja završava pravokutnom apsidom, s krovnim pokrovom od kamenih (škriljevačkih )ploča. Doživljaj crkve kao cjeline   s hijerarhijom visina i volumena  glavne lađe i u odnosu na one  niže bočne, te još  niže apside  onemogućavaju susjedne zgrade koje su je s vremenom gotovo u  potpunosti zaklonile.

 Zapadni zid -pročelje  raščlanjen je plitkim  lezenama koji pod zabatom (zaklonjenom pogledu) završava lukovima.Na pročelju, pod zabatom nalazio se prozor, danas zaklonjen, no vidljiv  kao plitko udubljenje u unutrašnjosti crkve. Na pročelju su vrata – minijaturni portal s ukrašenim nadvratnikom i lučnim završetkom. Dovratnici na kojima su urezani križevi  ustvari su priklesano podnožje sarkofaga. Još jedna vrata (zazidana) nalaze se na južnom zidu,vidljiva u unutrašnjosti crkve.

Pod crkve je niži u odnosu na razinu ulice tako da se uz vrata nalazi stepenica. Inače podovi podruma ispod razine ulice svojstveni su ranosrednjovjekovnim, najstarijim kućama u Trogiru.

U unutrašnjosti zidovi su, osim onog zapadnog, raščlanjeni visokim, no uskim i plitkim  nišama.  Pod u istočnom dijelu crkve, u prezbiteriju, povišen je za visinu jedne stepenice; tu se vide utori u koje su bili uglavljeni dijelovi nekadašnje oltarne ograde. Pod  apside u kojoj je oltar također je podignut za još jednu stepenicu. Tu je  pred oltarom grobna ploča.

Unutrašnji prostor, podijeljen u tri lađe, dijele šest stupova. Dva mramorna stupa  uklonjena su iz crkve u XVII. stoljeća da bi se od  njih isklesale stepenice oltara u kapeli sv.Ivana u katedrali. Jedan je stup zamijenjen granitnim stupom koji je dotle stajao na obali. Drugi je pak stupzamijenjen sdvakomada, djelovima  drugih različitih stupova. Tom prigodom prenesena je iz crkve u kapelu sv. Ivana i jedna mramorna ploča.

Stupovi, od kojih su tri granitna, antičke su spolije nepoznatog porijekla  (antički Tragurij?,Salona?). Nad stupovima  su kapiteli uglavnom antičkog i kasnoantičkog porijekla jednako kao i same baze. Jedan je kapitel, na drugom stupu s lijeve strane, ukrašen motivom zadebljalog lišća. Ponad kapitela su kockasti imposti koji prihvaćaju lukove.

Glavna lađa znatno je  viša i prostranija od bočnih brodova. Crkva je bazilikalnoosvijetljena prozorima  na glavnoj lađi i na onoj južnoj. Na prozoru u apsidi i na jednom na južnoj lađi sačuvane su kamene rešetke (tranzene).

Glavna lađaje presvođena plitkim križnim (križnokupolnim) svodovima, razdijeljenim pojasnicama. U svodovima su nađene amfore koje su valjda imalefunkciju olakšavanja težine a vjerojatno  pridonose i akustici.

 Na trećem traveju glavne lađe, na onom pred prezbiterijem nema svoda jer  se tu nekoć izgleda dizala kupola iznad koje je bio  podignut zvonik sudeći  prema opisu kojeg donosi u XVII. stoljeću  trogirski povjesničar Pavao Andreis.U  vizitaciji biskupa Didaka Manole iz 1756. godine spominje se pak zvono vrh zvonika.

         Apsida je presvođena polukalotom koju pridržavaju dvije trompe u uglovima. U njoj je oltar čija je baza ustvari antička spolija sa užlijebljenjima na bočnoj strani i tanko urezanim, izduženim križem.Na svodu  apside su ugrađene dvije  ukrasne kamene zdjele (patere) koje su mogle  služiti za pričvršćivanje lanca na kojem vise svjetiljke.

Bočne  lađe  također   su presvođene plitkim svodovima križnokupolnog tipa između kojih su kamene pojasnice. Niše na istočnoj strani bočnih lađa doimaju se kao sićušne bočne apside. Vjerojatno su izvorno i na dnu bočnih brodova postojali otari. Mnogo kasniji izvori (Pavao Andreis, i biskupske  vizitacije) spominju tri oltara.

Iako se radi o malom zdanju (vanjska  dužina  12,1 m; širina7,3 m) unutrašnjost se doima veoma monumentalnom zbog dobro odmjerenih proporcija i cjelokupne  raščlanjenosti prostora,  uključujući plitke niše na zidovima.  Prostornom stupnjevanju pridonose  povišene razine podova prezbiterija i apside.

Unutrašnjost crkve je  ožbukana; izvorno je bila i oslikana, sudeći po nalazima, po  ostacima fresaka na kojima se razaznaju dekorativni motivi. Iz žbuke, kao vizualni akcenti  ističu  su pojedini kameni dijelovi poput vijenca nad apsidom ili pak pojasnica na svodovima.

Crkva ima i svoje kiparski izvedene elemente.  Nadvratnik vrata- portala  ukrašen je plitkim reljefom  simetrično komponiranim s tri križa, rozetama,  biljnim  figuralnim (paunovi,lav...)motivima unutar pletenica s pleternim trakama. Na nadvratniku teče natpis na latinskom koji u prijevodu glasi:

U ime Gospodnje,  ja , Majo,  prior, zajedno s rođakom  mojim  Petrom, odlučili smo za lijek naše duše sagradit ovu crkvu.(prijevod M.Ivanišević)

Za Maiusa se pretpostavlja da je  pripadao zadarskom rodu u kojem se ponavlja ime Maius (Madijevci) te ga se pokušava identificirati sa zadarskim priorom Maiusom koji je obnašao čast prokonzula Dalmacije. Pojedini  članovi tog roda  (moguće ogranak hrvatske kraljevske obitelji) obnašaju krajem X. i početkom XI. stoljeća funkcije prokonzula u bizantskoj  Dalmaciji.

Od oltarne ograde preostala je ukrašena  kamena greda na kojoj teče latinski natpis koji u prijevodu glasi:

Tkogod bio ako želiš znaj : obnoviteljem djela imenovan je  Petar (i) njegova žena Dobrica u čast tolikog  oca koji su ovdje  ranije  posvećeni.(prijevod B.Lučin)

Sasvim je izvjesno sudeći po natpisima da je crkva  podignuta inicijativom pojedinaca uostalom kao i druge ranosrednjovjekovne bogomolje u Trogiru. Za gradnju crkve, svojevrsne zadužbine, sudeći po natpisima bile su zaslužne tri osobe rodbinski povezane, prior (gradonačelnik) Maius i Petar,  njegov rod  ili pak tazbina, te Dobrica supruga Petrova. Nije moguće ustvrditi da li su Petar spomenut na nadvratniku i onaj koji se spominje na gredi oltarne ograde jedna te ista osoba iako je to vjerojatno. U svakom slučaju mora biti da je Petar bio opće poznata,važna osoba. Posebno je intrigantno pitanje: tko je taj tako slavni otac kojeg  spominje natpis na gredi oltarne ograde? Nije li to prior Maius spomenut na natpisu na nadvratniku. Za Petra, spomenutog na nadvratniku izneseno je mišljenje da se radi o hrvatskom kralju.

Nekoć je  patronat nad crkvom pripadao obitelji Machinaturi. Iz tog roda je i trogirski biskup Grgur Machinaturi(+1297). Prava ove obitelji naslijedili su među ostalima i članovi trogirskog plemićkog roda Pecci/Peće. Ime Peco je inače hipokoristik od Petar. Moguće, je stoga da ta obitelj u svom prezimenu prenosi sjećanje na davnog, slavnog Petra, jednog od utemeljitelja crkve.

Pavao Andreis piše da je crkva sv.Martina (sv.Barbara) sagrađena na grčki način što je inače uobičajeni izraz u starijim tekstovima koji se koristi pri spomenima ranosrednjovjekovnih zdanja. Crkva svojom starinom odavna plijeni pažnju. Različita su mišljenja o vremenu nastanka ovog zdanja (od IX. do XII. stoljeća).

S obzirom na kult sv.Martina kojem je inače  posvećeno nekoliko ranokršćanskih crkava u Dalmaciji moglo bi se pretpostaviti da ova postojeća, ranosrednjovjekovna crkva slijedi stariju tradiciju. Ranokršćanski ulomci ugrađeni su na više mjesta na ranosrednjovjekovnoj crkvi. Možda su stariju crkvu radikalno obnovili prior Maius i Petar krajem X. stoljeća;  sredinom XI. stoljeća,u doba Petra i Dobrice , dobila je postojeći izgled, te novu oltarnu ogradu i zvonik s kupolom.

U stilskom smislu crkva sv. Barbare (sv.Martina) ubraja se u skup ranosrednjovjekovnih, predromaničkih crkava rasprostranjenih u Hrvatskoj i u bizantskoj Dalmaciji; najbliža joj je analogija a moguće i uzor  sićušna bazilika sv.Lovre u Zadru. Slična joj je i ranosrednjovjekovna no porušena crkva sv.Nedjelice u Zadru i ona sv. Eufemije u Splitu sačuvana tek u temeljima.  Zvonik crkve pod kojim je valjda bila  kupola može se već smatrati ranoromaničkim. Moguće je bio sličan onom sačuvanom ponad crkve sv. Teodora (Gospe od zvonika) u Splitu. U svakom slučaju crkva sv. Barbare(sv.Martina) jedan je od najbolje sačuvanih ranosrednjovjekovnih arhitektonskih spomenika u Dalmaciji.

U XIX. stoljeću crkva je bila zapuštena i preinačena u skladište u prizemlju i u stambeni prostor na katu. U zemljišnoj knjizi 1831. godine zabilježena  je kao zgrada u državnom vlasništvu i to kao skladište, nekoć crkva sv. Barbare. Restauracijom iz  1930. godine, zaslugom konzervatora  dr. Ljube Karamana, s državnim sredstvima, otklonjene su kasnije dogradnje a crkvi je vraćena sakralna funkcija nakon što je ponovno posvećena 3.svibnja 1931. godine.  U crkvi se donedavno služila misa za poginule od anglo - američkih bombardiranja  22. veljače 1944. godine. Tamo su naime bila izložena tijela stradalih. Već godinama crkva služi konzervatorima kao skladište građevinskog materijala i skela. Crkva je stalno zatvorena što povećava vlagu od koje ispada žbuka sa zidova premda su velika državna sredstva uložena u popravke. Do nedavno na vratima je bio mali prozorčić kroz kojeg se moglo proviriti u unutrašnjost. Crkva je zanemarena, profanirana, stalno zaključana, nedostupna vjerenicima i turistima.