Živko Bogeski: Iz mojih krokanata izlaze mladenke

Savjeti meštra Marka

Stariji Kaštelani sigurno će se sjetiti slastičarnice Jevrema Stankovića u Kaštel Starome, adresa je bila Titova obala 15, uvijek, a pogotovo ljeti, sve je bilo puno. Tu sam radio četiri godine, slobodno mogu kazati svaki dan po cijeli dan, a ljeti dan i noć. Što se tad u Kaštel Starome najviše prodavalo? Zapamtio sam: štrudeli od jabuka i sladoled! Tu sam prvi put vidio krokanat.

Ne znam zašto, nekoga valjanog objašnjenja nema, ali kad sam vidio što s krokantom zna učiniti onda poznati slastičar, meštar Marko Štrikić, kazao sam sam sebi: “Moraš i ti naučiti ovo!” Upijao sam njegovo znanje i zapamtio jednu njegovu životnu mudrost koju nikad osim njega nitko nikad nije izrekao, a koja je velika istina: “Sinko, šta više znaš, više ćeš se mučit!”

Bio je dobri šjor Marko u pravu... Kao što je bio u pravu kad bi mi šapnuo, da ne čuje gazda, kako bi mi bilo najpametnije “sam ništo otvorit negdi u Dalmaciji”. Ne znajući za taj savjet šjor Marka, isto mi je kazao i gazdin kum, moj zemljak Makedonac Trajče Trajkovski. Uz dodatak: “Nemoj otvoriti slastičarnicu u gradu, nađi neko mjesto uz more koje nema slastičarnicu!”

Tih nekoliko zimskih mjeseci, na kraju 1977. i početkom 1978. godine, znao bih se po nekoliko sati zaletiti u manja dalmatinska mjesta, na kraju sam odlučio: otvorit ću slastičarnicu u Marini kod Trogira.

Sam svoj majstor

Zašto baš tamo? Ne znam. Marina mi je bila i ostala predivno dalmatinsko mjesto, kako moji dragi Marinci reču – malo misto koje ima dušu. Našao sam 40 metara kvadratnih poslovnog prostora, bez struje i vode, vlasnik je bio divan čovjek Janko Jakuš iz Hrvatskog zagorja, on mi je ponudio, a ja sam isprve prihvatio: dovedem li vodu i struju, ne trebam pet godina plaćati najam.

I točno na 1. maja 1978. godine otvorio sam u Marini svoju slastičarnicu, kojoj sam, zbog skorašnjih Mediteranskih igara u Splitu, dao ime – Mediteran.

U toj slastičarnici bio sam - sam svoj majstor. Sam sam pravio kolače, sam ih prodavao. Dizao se u četiri sata noću, pravio kolače do pola sata pred otvaranje slastičarnice u osam sati. Radio po cijeli dan.

Zapamtio sam promet slastičarnice tog njenoga prvog radnog dana, 1. maja 1978. godine: točno 124 dinara. S tim da je svaki kolač, a već sam u Kaštel Starome naučio da se umjesto kolač reče – pašta, koštao jedan dinar.

Pravio sam štrudele s jabukama, višnjama, razne vrste pita, krempite, šampite, kolače s orasima... Ma, bilo je desetak, a ljeti i više raznovrsnih pašta.

Boza za osvježenje

Uz to sam pravio i sladoled različitih voćnih okusa, a od napitaka limunadu i sad ćete se iznenaditi – bozu. Da, zaboravljeno osvježavajuće piće koje se u bivšoj Jugoslaviji pilo u Bosni, Makedoniji i Srbiji.

E, ali u Dalmaciji je malo tko volio piti bozu. Govorili su mi moji Marinci: “Živko, ovo je bljutavo, ovo mogu pit samo turisti koji liti dođu u Marinu!” Tako je i bilo....

Radio sam u toj unajmljenoj slastičarnici točno 24 godine, a onda sam se preselio u svoju kuću, u sklopu koje već deset godina imam slastičarnicu istoga imena. Otkad sam postao makedonski Dalmatinac ili dalmatinski Makedonac, kako vam je draže, od mladića sam postao djed.

Oženio sam se s Mirjanom iz Prilepa, dobili smo dvije kćerke, Anetu i Biljanu. Nas četvero je jedan mali obiteljski slastičarski tim, s tim da je starija kći Aneta ekonomist, a mlađa Biljana je slastičar. Kad sam spomenuio kćerke, ne smijem zaboraviti reći da me je Aneta učinila djedom, imam unuke Filipa, Marijetu i Bojanu...

Umjetnik krokanta

Svakog dana na pamet mi pada veliki čovjek i velemastor krokanta Marko Štrikić, kojega sam na početku spomenuo, koji me je naučio tajnama krokanta u Kaštel Starome. Zato jer se danas cijelo moje slastičarstvo svelo na – krokanat. Ljeti i na sladoled. Pašte? Reći ću vam tužnu slastičarsku istinu: slastičarnice umiru. Polako, ali sigurno.

Kolače, pašte se prodaju u pekarnama, sladoledi u dućanima, kafićima, samoposlugama. Ostali su mi torte i krokanat. I s ponosom ističem da sam postao velemajstor krokanta za koga se zna, ne samo u Marini i Trogiru, nego i u cijeloj Dalmaciji.

Znaju me pitati: Živko, što sve praviš od krokanta? Moj odgovor je – sve. Da, baš sve. Sve ono što zažele, ja napravim. Pa me onda zezaju da sam, osim što sam gotovo četrdeset godina slastičar i – umjetnik krokanta. Kipar prženoga šećera s orasima, bademovim listićima, kokosom, sezamom...

Spektar želja

Što sam sve napravio od krokanta? A tko će se sjetiti... Evo, na pamet mi padaju: automobili raznih marka koji moraju sličiti na prave automobile, brodovi, lokomotive, vagoni, Kip slobode iz New Yorka, Kaštil iz moje Marine, kosi toranj u Pisi, automat za igre na sreću, sve moguće životinje – od pilića do slona, a najčešće tovara, bačve, kazalište u Hvaru, zvonik svetoga Duje u Splitu, Poljudska ljepotica sa semaforom na kojem piše: Hajduk – Dinamo 5:1, klima uređaj, vatrogasni aparat, galije, jedrenjaci, personalni kompjutor s tipkovnicom, splitska Spaladium Arena, karijole, vulkanizersku radnju s gumama u kojima se moraju vidjeti utori.... Tko zna što sve još nisam radio.

Dimenzije krokanta? Evo, stadion Hajduka u Poljudu sam izradio o dimenzija 1,60 m x 80 cm x 60 cm. Zvonik svetog Duje je visok točno dva metra...

Koliko to košta? Cjenovnik je izvješen u mojoj slastičarnici i tu tajni nema. Najskuplji krokanat najvećih dimenzija dođe negdje oko tri tisuće kuna. Koliko na njemu radim? Jedno tri, četiri dana.

Narudžbi ima, sad oko Božića i Nove godine, te u korizmi posla nema. Ali, živim od krokanta. Naglašavam: zbog njega sam ostao u Dalmaciji. I ta moja životna odluka je bila ispravna.

Za kraj sam ostavio jednu svoju inovaciju, otkrit ću nešto što je moja zanatska tajna. Ne mogu reći da je to samo slastičarska tajna jer ona sadrži i jedan mehanizam. To je svadbeni krokanat visok dva metra. On se rastvori, unutra uđe mladenka, krokanat se onda zatvara. Specijalna kolica voze mladenku zatvorenu u krokantu u dvoranu gdje je svadba, onda se krokanat rastvori, mladenka izađe mladoženji u zagrljaj....