U svakom slučaju, Ana je osjetljivo stvorenje koje vibrira na sve poticaje iz svoje okoline, potpuno okrenuta drugim ljudima, vječno zaokupljena njihovim ponašanjima, riječima i djelima. I strastveni je čitač.

Kada je izašao sedmi dio Harryja Pottera, ona je već mjesec dana prije objavljivanja hrvatskog izdanja počela govoriti mami da joj ga treba kupiti. Bila je nestrpljiva, kao da joj život ovisi o tome hoće li među prvima pročitati zadnje dogodovštine Harryja i družine.

Njena mama je brzo shvatila da je ta knjiga sredstvo kojim će moći Anu motivirati da naprimjer popravi ocjene u školi. U stilu "Ok, kupit ću ti tu knjigu, ali prije moraš ispraviti onu trojku iz matematike..."

Ana je svojski prionula i taj mjesec prije objavljivanja knjige, postala takorekuć savršena tinejđerica. Ocjene u školi su naglo postale više nego solidne, njena soba je uredno pospremana svaki dan, revno je pomagala u svim kućanskim poslovima...i, trud se isplatio! Dan kad je knjiga pristigla u splitske knjižare, ona ju je i dobila!

Nitko sretniji od nje! Bacila se gladno na čitanje....zatvorila u svoju sobu, isključila mobitel...zaronila...kako je gutala stranice, tako ju je počela hvatati tuga, naime, nije mogla podnijeti pomisao da knjiga ima KRAJ, i da bi ga što više odgodila, usporila je čitanje, prisiljavala se ostaviti knjigu nakon svake stranice....ali eto, takve su vam knjige, koliko god sporo i ekonomično ih mi čitali, na kraju ipak i uvijek bivaju pročitane.

Negdje desetak stranica prije kraja, Ana je nešto gadno zabrljala u školi, i mama i tata odluče upotrijebiti krajnje sredstvo....oduzmu joj knjigu! Međutim, malko su podcijenili njenu strast, jer je Ana momentalno našla rješenje.

Otišla je do svoje prijateljice koja je knjigu pročitala bez ikakvog oduživanja, i posudila je od nje. Donijela ju je kući, i sakrila ispod jastuka. Po cijeli dan se držala kao tužna žrtva okrutne kazne, a navečer bi se uvukla u krevet, i, kao da radi neku najslađu zabranjenu stvar na svijetu, nastavljala čitati, sporo, uživajući u svakom slovu i zarezu, sad duplo sretna, i omamljena svojom prevarom...

Potom je došao dan kad je došla do predzadnje stranice. Kako mi je rekla, najtužniji dan u njenom životu. Zaustavila se, i odlučila do krajnjih granica izdržljivosti odgoditi čitanje ZADNJE stranice...

E, tu sad uskače novi lik. Ana, naime, ima sestru. Recimo da se zove Nika. Nika ide u peti razred osnovne škole, i sušta je suprotnost svojoj sestri. Ne voli tihi svijet knjiga, hiperaktivno živi stvarni život, ne ovisi previše o ljudima oko sebe....recimo da je Ana kao neka duboka, tamna voda jezera, a Nika je razigrani, znatiželjni i nemirni vjetrić koji pirka kako mu se prohtije.
Nika se ne vezuje previše uz ljude oko sebe, zanimaju je utoliko koliko joj mogu biti zabavni, ne zaustavlja se, samo prolazi i juri ne osvrćući se.

Ona je, dakle, skužila Aninu prevaru, a u međuvremenu je Ana i sama priznala roditeljima da je nabavila knjigu, i dala im do znanja da nema te kazne koja će je spriječiti da nastavi sa čitanjem. Mogu je zatvoriti u kuću doživotno, poslati u samostan, baciti u okove, uskratiti joj hranu i vodu...roditelji su bili impresionirani, i predali se.

Pogotovo su bili fascinirani činjenicom da Ana već danima odgađa čitanje te ZADNJE stranice. Cijela kuća je treperila u laganom iščekivanju, napetost se osjećala u zraku, cvijeće je tiše raslo, pas je diskretnije lajao, mama je nastojala praviti manje buke perući posuđe, tata je stišavao televiziju....

Nika, koja je odmah po svom rođenju zaključila da ovaj svijet ne vrijedi življenja ako se ne okreće oko nje, nije mogla više podnositi sveopću koncentriranost na Anu, i odlučila je prekinuti opću psihozu.

Jedno jutro, dok je Ana bila u školi, otišla je u njenu sobu, uzela knjigu, i pročitala tu famoznu zadnju stranicu. Navečer, kad su svi bili na okupu, za večerom, izjavi:"Ana, pročitala sam tvoju glupu zadnju stranicu, i sad ću vam je svima prepričati!"

Ana je prvo mislila da se Nika šali. Dobro, okrutno šali, ali šali. I nije reagirala, iz ponosa.

Nika je međutim, sa svojom pozom pobjednice i kraljice, otvorila usta, i u tri rečenice prepričala kraj knjige. Samo tako. Bez drame, bez uvoda, čak i bez zloće.

Njoj je to bila samo još jedna vesela igra, smicalica za stariju seku, i sredstvo (s) vraćanja zabludjele pozornosti ukućana na ono što i treba biti objekt pozornosti svakome tko je iole normalan, tj...na sebe. Kad je završila, veselo je zastala i s očekivanjem gledala u preneraženu publiku.

Na njeno veliko čuđenje, nitko nije prasnuo u grohotan smijeh, nisu se lupali po ramenima govoreći kako je to dobro i duhovito izvela...gledala su je tri para osupnutih očiju. A iz jednog smeđeg para tih očiju su počele kliziti suze. Velike, vruće, bolne suze.

Ana mi je rekla, prepričavajući mi te događaje, da nikad, ali NIKAD neće sestri oprostiti učinjeno. I da je nikad, ništa u njenom životu nije tako povrijedilo i ranilo. I da se nikad, ali nikad još u životu nije tako razočarala u nikog.

Ironija svega je u tome što Nika uopće i ne shvaća okrutnost svog čina.

Ostala je pomalo zbunjena, ali je, kako to već kod nje biva, nakon dva-tri sata već i zaboravila na cijeli događaj. Jer se u međuvremenu pojavilo nešto drugo što ju je zabavilo. Jer je ona takva.

Ona ne čita, ne suosjeća sa tamo nekakvim izmišljenim likovima, ona je svoj glavni lik u životu, i nije joj jasna drama koju je Ana stvorila oko tamo nekog smotanog kratkovidnog čarobnjaka koji uz to garant ne zna ni voziti skejt...